Pojedine se stvari dogode onda kada ne postoji ni jedan nacin koji vodi do njih..Tako je i bilo, iz magle se pojavio on, on koji se smijao svakoj mojoj gluposti, grlio me na svakom sokaku kojim smo koracali sigurni jedno u drugo.. Bojala sam se pruziti ruke da ga zagrlim, bojala sam se svakog koraka…
A bila je ona druže jedina kojoj sam mogla sve ispričati.Nisu nam bili bitni drugi dok smo zajedno..Tračale bi,pjevala, galamile po ulici, pravile nered i probleme; sve to zajedeno. Sjećam se onih naših trenutaka kada bi plakale,pa nakon toga smijale..Činilo mi se da pojedine stvari možemo raditi samo ja i ona..Mislim da se niko nije…
Šta da očekujem od njeg?Nakon svih preplakanih noći, i isprepletenih 365 dana..zar da ga i dalje volim, da ponovo obilazim ulice koje mi nisu prečice kako bih’ stigla do njega; da vidim njegov osmijeh nakon svakog djela,i onaj njegov ponos koji ga ruši k'a dnu..Ma ne draga; nije to bilo jednom, više puta, svjedok si…
Ponekad se bojim da me sjećanja poput oluje ne prekriju, a potome samo razmišljam o tebi.Na koju god stranu da okrenem knjigu, svuda su samo tvoja djela..Kud'god da pogledam stojiš ti; svuda si oko mene,još uvijek si tu..Ali bježim,pokušavam se ne osvrtati na sve što smo imali.Jer lađe koje su potonule,nisu bitnije od stvarnosti koja…
Zapravo,ne mogu da shvatim koliki to baksuz trebam biti da zavolim tebe, da ti povjerujem kada kažeš da te ništa neće spriječiti da me držiš za ruku do kraja života…Noćima te iščekujem,samo da prođeš mojim sokakom,da me pozdraviš, da te pogledam..i da onda do beskonačnosti brojim tvoje korake dok’ odlaziš.Svakim danom nada u tebe postaje…
…Ne,nisamo bili zajedno,ali smo se oboje trudili da jednoga dana budemo.Nismo dozvolili da nas prokleti kilometri razdvoje i unište sve ono što smo stvarali mjesecima.Oboje smo vjerovali u taj dan,dan kada ćemo se sresti,dan kada ćemo pružiti ruku jedno drugom i prošetati gradom.Vjerovali smo jedno drugom…Obećali smo da onda kada se sretnemo neće nas niko…
Oduvijek bi’ okretao glavu kada bi’ neko bio u blizini; pravio bi se važan i snažan kao da cijeli svijet držiš u rukama…a ustvari nije bilo tako.Znam to i sama…ustvari želim vjerovati u to. :S Onoga dana kada si sjeo sa mnom u školsku klupu; kada sam osjetila drhtaj tvojih usana; i škrip tvojih ruku,…
Možda je za tebe ništa to što volim te,ali meni je to mnogo i zato molim te…Pokušaj da razumiješ malo stvorenje moje,pokušaj da me shvatiš milo moje.Ako si negdje s nekim,ja sam tu sa tobom i ne trebaš da se tješiš tuđom borbom.Borba je važna za oboje nas,jer ti nisi svjestan da u tome je…
23.o5.2o12 –dan kada je iz mog srca zauvijek nestao lik dječaka sa crvenom kapom na glavi. :$ – itekako sam znala tačan datum njegovog odlaska; ali sam potajno željela da on ustvari nikada ne ode; potajno sam se nadala da će se i ovaj put napraviti „frajer“ i ostati sa mnom,ali se to nije dogodilo….kažu…